search instagram arrow-down

Svačiji bol je bitan

Svakom je sa njegovom mukom teško i u jednu ruku tako treba biti. Srela sam mnogo žena kojima je bilo neugodno pričati o pobačaju jer nisu proživjele ono što sam ja proživjela i jer su vidjele moje iskustvo strašnije od svog. Meni je sa druge strane i danas strašno misliti o pobačaju, o tom da izgubiš bebu bez da vidiš kako je izgledala, da je dotakneš.

Besmislene su te priče kome je teže!

Svakom je sa njegovom mukom teško. Neki se odluče da pricaju o tom, neki bi radije da ćute, i to je sasvim u redu. Što me fascinira jeste da u ovih godinu dana od kako sam izgubila bebu, upoznala sam toliko žena koje nikad nisu progovorile o tom, a teško im je, jer nemaju sa kim, neće niko razumjeti pa su prišle meni jer sam nešto otvorena o tom, jer bih mozda razumila. Što me je još više ostavilo bez riječi jesu žene iz moje okoline, familije, mamine i bakine poznanice koje su mi prišle, pisale, prišle mojoj mami i otvorile dušu da su i one imale slično ili isto iskustvo. Izgubile bebu skoro, prije par godine, prije 40-50 godina. I ne zna se o tom, ne priča se i svi su okej sa tim, svima super i ugodno, kao da se ništa nije desilo. A desilo se. Nakon sto su izgubile bebu niko ih nikad više nije pitao kako su, kako su podnijele sve to, kakve su im bile bebe ako su ih vidjele. Nikog nije briga i one su odlučile da je tako lakše, ne pričati, jer ionako niko ne bi razumio, a podnijele su to stoički, vojnički, bez suze pustene pred drugim, bez žaljenja da im je teško , bez pokazivanja emocija kad im se nakupi, i da često pomisle na tu bebu koje više nema. A to da vas neće razumjeti donekle je i pravo, ali ne zato što ne mogu, nego zato sto neće. Neće da zamisle taj bol, a vrlo lako je zamisliti se kako je onom ko je izgubio dijete, samo zamisli da ti se desi isto ili slično, vrlo lako ćeš razumjeti. Ali normalno je isto da ljudi neće da se poistovjete sa tim, ne želi niko takve misli u svojoj glavi. Nekima nama nažalost to je realnost, živjeti sa takvim mislima cijeli život. Ne imati pravo ni izgovoriti ime tih beba koje možda nikad nismo dotakli. Tih beba koje su možda otišle zbog nedostatka brige i medicinske pomoći. Tih beba za koje se ne zna zašto su otisle. Tih beba čija su tijela doktori uzeli i rekli da se ne može vidjeti.

Vrlo lako je razumjeti ljude koji su izgubili bebe, pitanje je da li to hoćete da razumijete.

Ako poznajete nekog kome se desilo upitajte ih kako su i kako su to podnjeli.

Neki ce odlučiti da vam nista ne kažu i da promjene temu. I to je u redu. Nakon toliko godina ćutnje i gomilanja tog ogromnog tereta i bola u sebi, čovjek više i nije sposoban tek tako pricati o tom. Najradije bi istočio svu tu bol, ali ne moze odjednom, eksplodirao bi.

Toliko toga je pogrešno u medicinskoj njezi što se tiče pračenja trudnoće, i pobačaja ili drugog načina gubitka bebe. I toliko toga može biti još traumatičnije od samog gubitka bebe. A to se ne moze promjeniti ćutnjom.

Svačiji bol je bitan.

I bitno je da se moze pričati o tom.

Moja ljubav se zvala Aurora.

Kako se zvala vaša?

2 comments on “Svačiji bol je bitan

  1. Maja says:

    Moja ljubav se zvala Noel ♥️

    Like

    1. Šaljem sve zagrljaje za tebe Majo i vašu ljubav ❤️

      Like

Leave a Reply
Your email address will not be published. Required fields are marked *

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: